O flauti IX (Upotreba flaute (c-flauta, piccolo i alt flauta))
Dobar dan dragi flautistički svijete,
još jedan nastavak serijala O flauti, danas pričamo o upotrebi flauta: c-flaute, piccolo flaute i alt flaute u orkestru.
Uloga flaute u glazbi, je prema mom mišljenju trostruka: orkestralni, solo i komorni instrument. Postoji veliki popis literature napisan za flautu, u svim kombinacijama.
Najstariji pisani podaci o upotrebi flaute datiraju iz 1554. godine, gdje tajnik maršala Vieilleville izvještava o koncertu kojeg je slušala njegova obitelj. U 16. stoljću primarna uloga flaute je bila pojačavanje glasova, iz razloga što je obitelj flauta odgovarala rasporedu glasova (sopran, alt, tenor i bas). Jedan od najlijepših primjera je „Ballet comique de la Reyne“ iz 1581., autora Lambert de Beaulieu (? – after 1587.).
Već u 17. stoljeću, flauta preuzima veću ulogu u orkestru. Iako je često samo pojačavala linije gudača, flauta je ipak bila u velikom kontrastu s limenim puhačima. Jean-Baptiste Lully, u svom djelu „Perzej“ jasno prikazuje to, gdje koristi oboe i flaute ili u unisonu ili naizmjenično. Također tada su skladatelji i dirigenti koristili ono što su imali na raspolaganju, tako da je 1660. godine u Teatru de la Cour u orkestru bilo, devet flauta, šest trubi i trideset violina. Uz to se i flauta širi i na koncertantne nastupe. Tu nailazimo na „Pastorale d'Issy“ (Cambert) iz 1659. godine. U baletu, Lully koristi cijelu obitelj flauta – „Triomphe de l'Amour“ iz 1681. Od tog trenutka flauta preuzima jako važnu ulogu u orkestru, te počinje biti korištena kao solistički instrument.
17. stoljeće je bilo jako plodno razdoblje za lutnju i flautu (blok ili poprečnu). Blok flauta je bila jako nježan instrument, pastoralni, dok je poprečna flauta bila moćnija u zvuku, te je imala više mogućnosti izraza. Istaknut ću primjer partiture Alcyone-a (Marais, 1705.), gdje oba instrumenta imaju značajna sola, poprečna flauta svira sola u kojem su istaknuti pasaži i tehnički zahtjevne melodije, dok blok flauta ima sola koja su dražesna i pastorala. Lully, u svojoj operi „Isis“ (1699.god), u trećem činu („Carnaval de Venise“), plakanje pana opisuje zvukom flaute. Capra koristi dvije flaute i bas. Potrebno je napomenuti kako raspon flaute u to vrijeme nije prelazio a2 ili u nekim slučajevima h2.
U 18. stoljeću flauta preuzima koncertnu scenu, zahvaljujući virtuozima: Buffardin, Blavet, Raillard i Quantz. Kompozitori je sve više koriste kao solo i kao orkestralni instrument. Do 18. stoljeća je flauta korištena samo povremeno i u kraćim odlomcima, a od 18. stoljeća dominira u orkestru s virtuozitetom , te flautisti preuzimaju pozornost svojom tehničkom spremom, ljestvicama, akordima, trilerima… flauta postaje slavuj orkestra. Handel je napisao jako lijepi model žanra u ariji Allegro e Pensieroso. Unatoč popularnosti, melodija je bila više kao vježba pjevanja nego melodija za koncert. Rameau, u Hippolyte et Aricie, uvodi ariju slavuja koju piše u dijalogu s glasom. Obje arije su napisane po principu imitacije, zahvaljujući Rameau ipak dosljedne izgovoru, bez obzira na briljantnost izvedbe. Ipak Gluck je napisao scenu koja je savršena za karakter flaute, u trećem činu Orfeja („Ples mrtvih duša“). Potaknut tim solom Berlioz u svom Traite d'Orchestration, koristi flautu kako bi opisao vječnu bol u sjeni beznađa s naglaskom na muke zemaljskog života. Gluck također piše nekoliko najljepših primjera: dueti između flaute i tenora, flaute i soprana i iskorištava razne boje. Također proširuju raspon do f3 (J. B. Lully).
Isto kao što preuzima važnu ulogu u operi, flauta počinje dominirati u simfonijskoj glazbi. Usavršavanjem instrumenata dolazi do puno više mogućnosti i variranih efekata, stvaraju se nove kombinacije, i skladatelji ništa ne prepuštaju slučaju, te puhači još uvijek pojačavaju gudače. Mozart u svojim simfonijama koristi jednu, a u operama dvije flaute (Čarobna frula), uglavnom u srednjem registru. Haydn, kao i Mozart korsiti flautu u srednjem registru, i koristi samo jednu u orkestru (G-dur i Rajska simfonija). Bethoven koristi dvije flaute, i po prvi put upotrebljava i piccolo, u finalu pete simfonije. Koristi prošireni raspon (sve do a3), te ne oklijeva zadati i vrlo brza tempa i zahtjevne pasaže (Uvertira Eleonore, finale Eroice), no piše i patetične izraze (Adagio u 9. simfoniji; duet fagota i flaute).
Beethoven: Symphony No. 9 In D Minor, Op. 125 - "Choral" - 3. Adagio molto e cantabile (youtube.com)
Sada dolazimo do 19. stoljeća, koje je iznimno plodno za flautu. Instrument je usavršen, veliki virtuozi nastavljaju širiti dosege, razvijati metode i proširivati mogućnosti. Virtuozi tog vremena su: Tulou, Druet, Nicholson, Furstenau. U operi je ovo vrijeme velikih koloraturnih arija, koje često prati flauta. Prva ovakva izvedba dogodila se u pariškoj operi, 1816. godine, izvedbom Rossignol, skladatelja Lebrun-a, sa solistima gđa. Albert Hymm i Tulou. Kasnije Donizetti piše poznatu scenu ludila iz Lucia di Lamermoor, zatim Rossini piše Wilhelm Tell-a. Mendelssohn, briljantno upotrebljava flautu u svojim simfonijama, a potrebno je istaknuti San ljetne noći. Wagner koristi flautu na drugačiji način, senzacionalno eterično, te prvi je koji koristi tri flaute i piccolo u orkestru. On je zaustavio razvoj puke virtuoznosti flaute.
U baletu moramo spomennuti Saint Saens-a (l'Amour iz baleta l'Ascianio), Lalo-a (solo iz baleta Namouna). Schubert, Listz i Weber nisu pisali neka iznimno važna sola za flautu, Schumanna već moramo spomenuti s njegovom kratkom pasažom iz prve simfonije. Svoju inspiraciju flautisti mogu tražiti u kadenci Les Huguenots i Prophete, autora Meyyerbeer-a. Berlioz,kao što smo spomenuli u tekstu iznad, oduševljen solom iz Orfeja, koristi pastoranu ljepotu u triju drugog dijela L'Enfance du Christ. Zatim Bizet i Debussy (L'Arlesienne i Prelude l'Apres-midi d'un Faune). Trijumfalni povratak virtuoziteta flaute obilježavaju ruski skladatelji, kao Rimsky-Korsakov uvertirom De la Grande Paque Russe i Capriccio espagnol.
Tek nakon 25 godina, flauta se ponovno udružuje s glasom, te se ponovno virtuozitet i izražajna moć flaute vraćaju u prvi plan. Značajne doprinose donijeli su: G. Hue – Soir Paien, Cyril - Idyllic Fantasy, i nakon njih Roussel, Caplet, Ibert…
Piccolo u orkestru Od 18. stoljeća piccolo se počinje upotrebljavati u orkestru. U početku samo kao ojačanje gornje oktave. Jasni primjeri su: uvertira Iphigenie en Tauride (Gluck), uvertira Timoleon (Mehul). Također ga koriste i: W. Tell , Beethoven (Egmont, finale 5. simfonije), Berlioz (Faustovo prokletstvo, Danse des Sylphes), Wagner (Incantation du Feu, Ples Vakyra), Schoenberg (Pierrot lunaire) i drugi. Alt flauta u orkestru Rusi također koriste i alt flautu u svojim djelima, a neki od najpoznatijih sola su: Rimsky-Korsakov (balet Mlada), Ravel (Daphnis et Chloe), Stravinski (Symphonie pour Instruments – posvećeno Debussy-u).
To bi bilo sve za danas,
nadam se da vas je potaklo na preslušavanje ovih divnih sola,
do sljedećeg čitanja,
vaša,
LB <3
p.s. ispod svake slike nalazi se link na neka spomenuta djela