O flauti IV (Mehanizam flaute)

Dragi flautisti/ce i drugi kolege,

današnja tema bavi se mehanizmom flaute i svime što spada pod isto. Da ne duljim previše krenimo.

Struktura i dijelovi flaute

Flauta kao instrument napravljena je od metalne cijevi koja je podijeljena u tri dijela: prvi dio je glava flaute ili „head joint“, na kojoj se nalazi kruna i „lip plate“, drugi dio je tijelo flaute ili „main tube“ na kojem se nalaze klapne (C, B, A, G, G# – zbog E mehanizma, F, F#, E, D (uključujući d i d# trill), Briccialdi, H i G#), poluge (G#, A#, D trill i D# trill) te još neke spojnice koje služe da bi sistem mogao savršeno funkcionirati, kao npr. „E mechanism arm“ i „F# connection plate“, i treći dio je noga flaute ili „foot joint“ na kojoj su klapne (D#, C#, C), roleri (iznad C# klapne postoji polugica koja je pokretna kako bi se olakšalo sviranje intervala C-C# ili kod nekih flauta h) i poluge (D#).

Produkcija zvuka

Prvo „head joint“ proizvodi zvuk. Na „lip plate“ nalazi se rupica, tzv. „embouchure hole“. Mnogi smatraju da sami ton kod svirača je iznimno osoban i da je to nešto što svaki svirač mora pronaći sam. Ali u slučaju prvog kontakta s flautom objašnjenje je sljedeće: namjestite donju usnicu tako da pokriva otprilike donju trećinu otvora rupice (s ustima u sredini slijeva nadesno) i, uz blagi osmijeh, izdahnite prema rubu udubljenja - rub je suprotna strana rupice. Prilagodite orijentaciju zgloba glave dok ne pronađete točan položaj u kojem možete proizvesti zvuk.

Princip na kojem flauta radi sličan je kao na rekorderu. Iako, na flauti usne fiksiraju izlaz za snop zraka, dok na rekorderu ili blok flauti postoji usnik fiksiran, nalik na klarinet. Kako se dah usmjerava prema rubu rupice, zvučni valovi visokog tlaka prolaze kroz cijev i dopiru do otvora na kraju flaute. Ti valovi se zatim odbijaju i pokušavaju izbaciti zrak ponovno kroz rupicu na glavi flaute. Dok se to događa, proizvode se valovi koji uzrokuju vibriranje zraka oko ruba rupice sve do samih klapni 9 (različitim kombinacijama prstometa dobivamo različite tonove) i putujući naprijed – nazad stvaraju se promjene u zvuku.

Unutrašnjost glave flaute ili „head joint“-a

Unutar samo glave flaute, nalazi se tzv. Čep flaute, na čijem je vrhu spomenuta kruna. Taj čep se sastoji od krune, vijka, reflektirajuće ploče i prirodnog pluta. Reflektirajuća ploča i prirodno pluto smješteni su lijevo od rupice. Reflektirajuća ploča je fiksirana na 17mm od središta otvora rupice. U pravilu se ne bi smjelo zakretati krunu i glavni vijak, jer to može poremetiti udaljenost reflektirajuće ploče i rupice, što remeti sami zvuk. Kada je zrak ispuhan u flautu, on udara u reflektirajuću ploču i usmjerava se udesno. Čak i iz osobnog iskustva mogu reći da kvaliteta čepa utječe na kvalitetu zvuka. Danas osim pluta se koriste i razne varijante poput plastičnog otvorenog čepa (iste veličine kao i pluto, od različitog materijala i napravljen od nekoliko malih plastičnih diskova, sa prostorom između kako bi se poboljšala rezonanca samog instrumenta).

Glava flate su sužava prema lijevom kraju. Ovo se opisuje kao sužena cijev. U terminologiji glazbenih instrumenata, „suženje“ se odnosi a način na koji se cijev otvara. Npr. Yamaha proizvodi tri različite vrste sužene cijevi: „G-tapered“ cijev, „C-tapered“ cijev i „Y-tapered“ cijev. „G-tapered“ cijev se ravnomjerno širi u promjeru od tanjeg do šireg kraja. Pruža snažan otpor pri puhanju i proizvodi duboki zvuk. „C-tapered“ cijev ima aerodinamični oblik poput boce za piće. Lako se može puhati u nju i proizvodi laganu boju. „Y-tapered“ cijev je kombinacija „G-'' i „C-tapered“ cijevi, pruža umjereni otpor pri puhanju i proizvodi nježan zvuk.

Što se tiče rupice na „lip plate“ postoji nekoliko vrsta. Prva je da rupica može biti pravokutna ili zaokružena i može biti razlike u „shoulder cut“ i „undercut“. Način suženja određuje najprikladniji rez za rupicu, što zauzvrat uvelike utječe na osjećaj dok svirate instrument. Rupica se uvijek nalazi na udaljenosti od 17mm od čepa flaute, točnije bližeg kraja reflektirajuće ploče. To se radi kako bi se korigirala svaka oktava, a posebno treća oktava. Budući da je flauta konstruirana s dva otvorena kraja, duljina cijevi, koja je izračunata na temelju rezonantnih frekvencija, malo je duža od stvarne duljine cijevi. Taj fenomen se zove korekcija otvorenog kraja cijevi. Budući da duljina potrebna za ovu korekciju raste kako visina sviranja postaje viša, kada bi flauta bila savršeni cilindar, kako svirač svira kroz oktave, tako bi intervali između nota bili sve manje. Ovako postavljanje rupice na udaljenost od 17mm od kraja cijevi i konusnog oblika spoja glave rješenje su za pružanje ove korekcije intervala. Ova udaljenost i oblik temelje se na mjerenjima do kojih je došlo dugim procesom pokušaja i pogreški koje je poduzeo već spomenuti njemački proizvođač T. Boehm u 19. stoljeću.

Uloga „E-split“ mehanizma

Nemaju sve flaute „E-split“ mehanizam, ali na onima koje imaju, lakše je proizvesti E u trećoj (gornjoj) oktavi. Prilikom sviranja ovog gornjeg E, svirač pušta lijevi prstenjak. Ako pogledate valni oblik oscilacije zraka kada se to dogodi, možete vidjeti da se antinod (gdje je oscilacija najveća) nalazi na lijevoj tipki prstenjaka. Za akciju bez razdvojenog E mehanizma, kada se lijevi prstenjak otpusti, ključ do njega (iz perspektive svirača, desno od prstenjaka) otvara se zajedno s njim. Zbog toga je teže popraviti antinod vala, što otežava proizvodnju vrha E. Instrumenti koji imaju „E-split“ mehanizam izbjegavaju ovu situaciju korištenjem ove konstrukcije koja automatski zatvara tipku odmah desno od lijevog prstenjaka kada dodirnete E. To olakšava fiksiranje antinode vala, a time i lakšu proizvodnju gornjeg E.

Nadam se da vam je ovaj serija O flauti barem malo pomogla u razumijevanju svog instrumenta i da su vam sada neke stvari malo jasnije. Što bolje razumijemo mehaniku i povijest instrumenta, možemo bolje čuti i istraživati svoje "nove instrumente".

Ugodan vam dan i sretno vježbanje,

vaša

LB <3