O flauti III (Današnja flauta i nedostaci današnje flaute)

Dragi flautisti/ce,

nastavljamo sa serijalom O flauti. Kao što se vidi iz naslova, danas pričamo o današnjoj flauti i nedostacima iste. Flauta o kojoj je riječ kada kažemo današnja flauta, je flauta iz 1925. godine – Bohm-ova metalna flauta, koja je i danas u upotrebi.

Flauta je bila prihvaćena dobro u svim državama osim u Njemačkoj (također i u Švicarskoj, Austrougarskoj i Rusiji; iz razloga što te države teže njemačkoj školi). Njemački su flautisti dugo ostali vjerni starom sistemu, iz razloga što je metalna flauta teško prodirala, a i bila je prihvaćena drvena konusnog bušenja sa otvorenim gis, i neke s dubokim h ili b. Također u starim orkestrima (sve do Taffanelovog vremena), u manjim orkestrima se mogu pronaći flaute sa glavom od slonovače.

U Engleskoj prednjači Bohm-ov sisem. Neki dirigenti isključivo traže drvenu flautu (Richter).

Također u to vrijeme, u upotrebi je bio i sistem Rudall, koji je bio kompromis starog i novog modela, kojeg su često upotrebljavali amateri, u strahu od mijenjanja prstometa. Rudall Carte et Cie, prva je tvornica koja je prihvatila i izvela Bohm-ov model. Rockstro je također konstruirao flautu, kojih ima samo nekoliko primjera.

Zanimljiva je informacija, da u velikim američkim orkestrima nema apsolutnog pravila upotrebe sistem, a svirači sviraju prema navikama svojih zemalja. Drvena flauta je ostala u velikoj upotrebi kod Talijana.

Još je jedan instrument, puno prisutan u orkestralnoj glazbu, ušao na velika vrata u orkestar – Piccolo / Ottavino / Petite Flute. To je mala kopija velike s rasponom od tri oktave. Većinom su napravljene od grenadille, i konusnog brušenja, no rade se i kombinacije metalne glave i drvenog tijela, dok su jeftinije napravljenje od vrste plastike koja imitira drvo. Dijametar otvora usnika je 10mm, a rupica za klapne 6mm. Svira oktavu više, i time daje značajno pojačanje linije u orkestru. Des piccolo, jedan od rijetkih primjeraka u modernim orkestrima, još se može pronaći u vojnim orkestrima. Osnovni ton mu je b.

No da se vratimo na temu, flauta koju smo opisali, bila je poprilično usavršena. Kako je Consant Pierre, 1889. godine, rekao, ovu flautu više ne treba dirati. Još uvijek je jedan od većih nedostataka slaba zvučnost, nesigurnost tona e, čistoća nekih tonova u 3. oktavi, kao i određeni intervali. Još uvijek, nakon svih Bohm-ovih dodataka i kasnijih usavršavanja, flauta ostaje nedovoljno naštiman instrument. Jedan od glavnih razloga za to je da raspon od tri oktave nije moguće matematički rasporediti bušenja u odnosu na širinu cijevi, tako da odgovaraju svim vibracijama. Flauta ima temperirani sistem kao glasovir, ali s tom razlikom da može još i svaki ton posebno usklađivati zrakom i usnama. I to je razlog zašto nema flaute koja potpuno štima, no na samom sviraču je da vodi računa o svojoj intonaciji. U pokušaju da se riješi problem treće oktave, ističe se francuski graditelj Djalma Julliot, koji je sa dodanom klapnom prilagodio zatvoreni gis, a da to ne smeta zvuku treće oktave. Ne smijemo zaboraviti i dodatne poteškoće: osjetljivost jastučića i uopće cijelog mehanizma, no to za sada ostaje ne riješeno.

Djalma Julliot

No usprkos svim nedostacima na našem instrumentu, moramo ustrajati u tome da budemo bolji i da iz nesavršenih instrumenata i naših kompliciranih glava, izvučemo najbolje zvukove i najlijepšu glazbu koju možemo.

Nadam se da ste uživali u tekstu i da, ako imate kakvih ispravaka, mi se slobodno javite porukom ili e-mailom.

Sretno vježbanje,

vaša

LB