Doroteja Hegeduš

Dobar dan dragi flautistički svijete,

Još uvijek smo u periodu semestralnih ispita. Svi znamo koliko stresan taj period može biti, bilo kroz osnovnu školu, bilo kroz akademije i fakultete, no nije puno lakše ni nastavnicima i profesorima kroz te periode. Što se tu može? Pripremiti se, i mirne glave izaći na ispite.

U svoj toj strci, jedna kolegica se iznimno potrudila, kako bi odvojila vrijeme i trud, da sa mnom napiše kratki intervju o svom životu i školovanju. Ta divna duša se zove Doroteja Hegeduš. S velikim ponosom mogu je nazvati svojom kolegicom i prijateljicom.

No da ne dužim previše u uvodu, pročitajte ponešto o njoj samoj i o čemu smo razgovarale:

Doroteja Hegeduš, rođena 26.05.2003. godine u Čakovcu. Živi u malom mjestu Čehovec u Međimurju. Završila je osnovnu školu u Prelogu, svih osam razreda s odličnim uspjehom, i istovremeno pohađala Osnovnu glazbenu školu u Ludbregu. Budući da je tek sa 12 godina počela svirati, u glazbenoj školi je morala položiti ispit za dva razreda u jednoj školskoj godini. Svaki razred završila je s odličnom ocjenom.

Sa 13 godina išla je na natjecanje „Mladi Padovec“ u Novom Marofu i osvojila II. nagradu sa 83,25 bodova. Nakon završenog osnovnoškolskog obrazovanja, upisala je srednju glazbenu školu u Varaždinu, a mentorica joj je bila Vlatka Taborsky. U drugom razredu srednje škole svirala je na 49. Varaždinskim baroknim večerima s Varaždinskim komornim orkestrom. U trećem razredu sudjelovala je na natjecanjima „Davorin Jenko“ u Beogradu i osvojila II. nagradu s 92 boda i na „PaMus Flow“ osvojila I. nagradu s 90,67 bodova. Prošle godine sudjelovala je na „Woodwind & Brass“ natjecanju u Varaždinu i osvojila prvo mjesto i I. nagradu, osim toga i titulu laureat kategorije u flauti.

U ljeti iste godine svirala je na koncertu glazbenika varaždinske škole s Varaždinskim komornim orkestrom.

U slobodno vrijeme pjeva i svira u župnom zboru, zboru mladih Varaždinske biskupije i svira u orkestru grada Preloga.

Entuzijastična je i optimistična osoba koja voli glazbu.

Godine 2022. upisala je Umjetničku akademiju u Splitu, druga je godina i mentor joj je Marko Zupan.

Spomenuli ste da dolazite iz glazbene obitelji, zašto ste baš odabrali flautu?

Dolazim iz velike obitelji i svi sviraju barem jedan instrument, te kao najmlađa u obitelji bila sam na neki način primorana da se isto tako upišem u glazbenu školu kao i sva moja braća.

Uvijek sam bila okružena glazbom od dana kad sam se rodila. Moja najstarija sestra je studirala klavir u Osijeku i dok je bila doma, svako jutro u 7 sati bi me probudilo njezino sviranje te su meni to bila najslađa i najljepša jutra. Druga sestra svira tamburu, brat trubu, a četvrta sestra klarinet. Kuća je uvijek bila ispunjena glazbom. Jako sam voljela glazbu od malena i svi smo uvijek zajedno pjevali dok smo kuhali i pripremali hranu u kuhinji, jako smo povezani i dan danas to činimo. Nažalost, ja nisam počela svirati flautu od 7. godine, počela sam kasnije jer nisam znala koji instrument bi odabrala.

Jako me zanimala truba, ali sam iz nekog razloga odustala od nje, ali jednog dana ću i nju naučiti svirati! Naime, braća su mi govorila da odaberem neki instrument kojeg još nemamo u obitelji, pa je moja druga starija sestra došla k meni i rekla da odaberem flautu. Ona je svirala tamburu, ali je jako voljela zvuk flaute, pa mi je rekla da odem u glazbenu školu da ju naučim svirati flautu jer joj je bilo žao što je ona nije upisala. Pa sam zbog toga odabrala flautu da kasnije svojoj sestri pokažem i da ju naučim kako se svira flauta.

I kako su godine prolazile, flauta je polako postala dio mene i mog svakodnevnog života.

Tko je bio/la vaša inspiracija u početku vašeg glazbenog puta?

Moja inspiracija je bila moja obitelj. Svaki član obitelji mi je pomagao, podupirao me i davao savjete kako treba vježbati i bili su sa mnom na svakom koraku i u teškim i lijepim trenucima.

Sjećam se dok je moja najstarija sestra imala svoj diplomski koncert (tada sam imala 7 godina) bila sam tako oduševljena i ponosna na nju, jednostavno sam htjela biti kao ona i ako bih jednoga dana ikad svirala, htjela sam svirati kao ona. Način na koji je ona svirala i stvarala muziku su mi oduvijek prolazili trnci kroz tijelo. Ona je moj veliki uzor.

Također, moj brat je uvijek bio tu uz mene i pomagao mi u svemu, zajedno smo i vježbali. Oduševljavao me njegov život koji je isto tako bio pun koncerata i glazbe te dok sam shvatila koliko mi puno glazba znači sam htjela krenuti njihovim putem.

Nakon što sam upisala osnovnu glazbenu školu sa 12 godina, moja najstarija sestra me korepetirala na klaviru i na svakom nastupu i natjecanju smo bile zajedno. Ona je moj veliki oslonac, podrška i ljubav. Toliko koliko je imala strpljenja i ljubavi mi je dalo još veći poticaj da se potrudim i da dam najbolje od sebe.

Koje su po vama najveća problematika studiranja glazbe i flaute? Kako savjetujete kolegama da se nose s istim?

Po meni, mislim da imamo problem nedovoljne prakse i susreta s profesionalnosti. Svaki glazbenik ima tremu prije nastupa i to je normalno. Ako imamo tremu to zapravo znači da nam je stalo do toga kako ćemo taj koncert odsvirati, želimo dati najbolje od sebe i pokazati publici svoju osobnu interpretaciju neke skladbe. To nije lako jer glazba je nešto što izlazi iz tvoje duše, to si TI. Glazba predstavlja tebe. Dok glazbenik svira, on se potpuno "ogoli" na pozornici, jer predstavlja sebe i svoje najiskrenije, najdublje osjećaje. S time želim reći da se nećemo nikad odreći treme i straha na pozornici, nego samo trebamo naučiti kako se lakše nositi s njime.

Odgovor na to pitanje je koncertna ili orkestralna praksa. Bilo bi dobro da imamo puno proba, produkcija i koncerata pred ljudima da se snađemo u situaciji i da se lakše nosimo s tremom. Na našoj akademiji nažalost nemamo puno nastupa, ali pomažemo jedni drugima na taj način da organiziramo neko malo prosviravanje s klasom, pozovemo kolege i prijatelje da nas dođu slušati, pa makar svirali samo jednoj osobi. I to jako puno znači. Zatim dajemo jedni drugima „feedback“ i savjete kako bi poboljšali naše sviranje.

Što se tiče "susreta s profesionalnosti" bilo bi dobro da imamo više masterclassa, workshopa i iskustva sviranja s profesionalnim orkestrom. Zato idemo na razne koncerte, pa i na njihove probe da vidimo kako se to radi iza kulisa, te si sviramo međusobno orkestralne dionice i pomažemo jedni drugima.

Uvijek postoje načini da se neki problem riješi, naravno život nije idealan. Zato se moramo potruditi da kao ljudi pomognemo jedni drugima i da gradimo bolju budućnost za daljnje generacije. Sve je moguće.

Kroz naše poznanstvo, činjenica koja me jako fascinirala je vaše poznavanje nekoliko stranih jezika. Na koji način su ti jezici pomogli vašem školovanju i sviranju?

Od malena sam gledala crtiće na stranim jezicima sa svojom braćom, te smo na taj način naučili njemački jezik. Znali smo razgovarati doma i igrati se na stranom jeziku jer nam je bilo zabavno pričati na taj način. Tako sam isto naučila i engleski jezik, a u srednjoj školi sam učila i talijanski jezik. Naime, treba prakticirati pričati jezike jer se lako zaboravi, ali naravno jako je korisno znati ih. Pomoglo mi je u razdoblju dok sam htjela upisati glazbenu akademiju pa sam putovala i išla na puno prijemnih ispita u Austriju, Italiju...ali kada si nekoliko dana tamo odmah se prisjetiš svega i pričaš na stranom jeziku. To mi je puno pomoglo.

Također, jezici pomognu kada sviraš bilo koju skladbu - glazbene oznake pišu na stranim jezicima, načina na koji moraš svirati skladbu (talijanski, njemački, francuski) ovisi o tome tko je napisao djelo.

Htjela bih još naučiti poljski i korejski jezik, pa se nadam da ću i to uspjeti naučiti jednoga dana.

Kako bi ukomponirali učenje jezika u glazbene škole (ne samo za pjevače) i mislite li da bi to bilo pametno i zašto?

Uvijek je dobro znati pričati strane jezike, pomogne ti dok ideš na putovanja, možeš čitati strane knjige, upoznati možda neke prijatelje iz drugih zemalja i pričati s njima na njihovom jeziku. U glazbi je isto bitan jezik. Neke note imaju puno teksta te ih glazbenik treba pročitati i razumjeti da bi znao što treba raditi i što je svrha te skladbe. Naravno danas imamo mobitele i prevoditelje ali ako naučimo više jezika lakše i brže ćemo razumjeti i biti ćemo bogatiji za jedno znanje više.

Smatram da jezike moramo ukomponirati u glazbene škole da djecu zaintrigiramo i potaknemo na učenje jezika, te da jezicima damo veće značenje i važnost.

I posljednje pitanje: Na koji način ste vi odvažni s klasičnom glazbom?

Budući da dolazim iz glazbene obitelji, nekako mislim da je glazba usađena u meni od malena, i iskreno, da nisam upisala glazbenu školu ne znam što bih drugo radila. Kako sam cijeli život u glazbi, ne znam kako je bez glazbe, a kada je u nekim trenucima nisam imala, osjećala sam se prazno i znala sam da je to jedino čime sam se u životu htjela baviti. Na taj način se izražavam, pokazujem što jesam i što osjećam, što je ponekad teško kazati riječima.

No, imam jedan hobi koji isto obožavam raditi. Volim raditi malene figurice od gline. Sve što je malo i sitno obožavam, pa svako ljeto ili dok imam malo vremena za sebe radim mini igračke, veličine nokta na palcu ruke. Radim sve, sve vrste životinja pa do hrane, kućanskih aparata i namještaja, iako su mi životinje najdraže. Volim to raditi jer me smiruje.

Upisala sam i kickbox jer sam htjela isprobati nešto novo i izaći iz svoje komfor zone i super je! Dobro je za zdravlje, ali i za sviranje flaute.

Uz to još volim plesati, pjevati i glumiti, sve na amaterskoj razini. Htjela bih i ples jednom naučiti, ali sve u svoje vrijeme.

Trebamo širiti svoje vidike i znanja da bi na kraju krajeva mogli sve to pretočiti u sviranje i da budemo iz dana u dan sve bolji ljudi.

Draga Doroteja,

Veliko ti hvala na odvojenom vremenu i trudu za ovaj razgovor. Kroz razgovor sam uistinu vidjela koliko ti znači glazba i flauta. Osim toga, veliko si nadahnuće mladim umjetnicima, posebno onima koji su svestrani kao i ti, od sporta, do glazbe, glume, umjetnosti i „handcrafts“.

Obzirom da te osobno poznajem; želim ti samo reći da ti želim svu sreću ovog svijeta, kao i svo strpljenje ovog svijeta u vježbanju i nastupanju, kasnije i u svemu što odlučiš raditi. Ostani „sunce“ svake prostorije i mir svake treme.

Hvala ti i za one trenutke gdje smo skupa čekale ispite, gdje si me možda svjesno, možda nesvjesno, umirila kako bih mogla odsvirati ispite bar s malo manjom tremom. Ostalo je suvišno za pisati.

Još jednom, hvala ti na svemu,

S ljubavlju,

Tvoja

LB

To bi bilo sve od nas za danas, vidimo se kroz koji dan, na sljedećem postu.

Do čitanja,

Vaša

LB