Ana Dobrijević

Dobar dan flautistički svijete,

Današnja gošća je moja divna kolegica, koja se iznimno potrudila za ovaj post i ovaj intervju. Biografija koju je napisala zainteresirala me odmah, i ne usuđujem se uopće prepraviti (jer u stvarnosti nemam što, samo se pravim pametna…). Tako da ne odužujem ovaj uvod prije jednog vrhunskog teksta, idemo na razgovor s kolegicom, flautsticom, pjevačicom i skorašnjom profesoricom.

Upoznajte dragu kolegicu Anu…

  Zovem se Ana Dobrijević i apsolventica sam flaute na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Dolazim iz Paga, iz mnogobrojne glazbene obitelji koja mi je od malih nogu usadila ljubav prema glazbi, a oni su bili i ostali moja najveća podrška, kako u privatnom, tako i profesionalnom životu.

Iako mi diploma već opasno "visi nad vratom" samo sam jedna od milijun jedinki koja još uvijek pokušava naći svoje "mjesto pod suncem" u flautističkom svijetu, ali i svijetu općenito. Od malih nogu sam, usudila bih se reći, žrtva stare škole tj. zastarjelih pedagoških metoda koje su duboko u meni zasadile samokritičnost, perfekcionizam, konstantnu grižnju savjesti i na kraju krajeva preozbiljan pogled na divan posao kojim se bavim jer, kako kaže moj tata, ali i moj profesor "od jednog pogrešnog tona nitko nije umro". No, sigurna sam da svi imamo rane iz djetinjstva i da ih možemo koristiti kao objašnjenje nekih ponašanja i pomoć pri rješavanju problema, ali nipošto kao opravdanje za život linijom manjeg otpora i ostajanje u komfor zoni.

Kao svoje izlaženje iz komfor zone izdvojila bih gotovo svaki javni nastup pa čak i svaki sat flaute ili sviranje izvan svoja četiri zida, a od onih malo "ozbiljnijih" nekoliko natjecanja u osnovnoj i srednjoj školi, sudjelovanje na flautističkom natjecanju u Wiesbadenu 2022., studiranje u Krakowu u sklopu Erasmus+ programa iste godine te brojni seminari.

Tražeći to svoje mjesto pod suncem, iskušala sam se u brojnim segmentima umjetničkog života - od solo nastupa, sviranja u orkestru do komornog muziciranja i pedagoškog rada. Najveći trag u meni ostavilo je komorno muziciranje - sviranje sa svojim kolegicama i prijateljicama u kvartetu flauta "Sinfonico". Naše djelovanje je obilježeno mnogim nastupima, natjecanjima te probama, izletima i druženjima. Budući da u zajedničkom sviranju imam puno manju tremu, najljepša iskustva u izvođačkom segmentu svoje struke imam upravo u nastupima sa svojim kvartetom.

Osim toga, uvijek me fasciniralo kako različiti svirački kapaciteti - od tona, tehnike, boje, načina doživljavanja glazbe, ali i karakterno potpuno različite osobe, na kraju uvijek nađu zajednički jezik i izvode muziku kao jedno. Kroz naše probe i satove smo puno učile jedna od druge, o samoj tehnici flaute i glazbi općenito, jedna drugoj smo bile poticaj i podrška, a ponajprije smo se naučile strpljenju i razumijevanju u radu s drugim ljudima te da, bez obzira na sve, trebamo ostati u zdravoj amtosferi i dobrim odnosima jer kroz glazbu se sve osjeti.

Kvartet flauta Sinfonico

*moja mala upadica: Ako ikada budete imali priliku otići poslušati koncert flautističkog kvarteta Sinfonico, topla preporuka. Cure ne samo da vladaju tehnikom flaute, vladaju i glazbom, tako da ćete sigurno uživati.*

Još jedno područje u kojem sam se pronašla je definitivno pedagoški rad. Budući da su i moji roditelji učitelji, vjerujem da mi je ljubav prema djeci i prenošenju znanja jednim dijelom urođena. Nisam nigdje bila zaposlena na duži period, ali iskustva skupljam na povremenim zamjenama u glazbenim školama. Rad s djecom me jako ispunjava zbog njihove nevinosti i jednostavnosti. Prenijeti barem komadić znanja koje imam nekome, ali još više prenijeti ljubav i strast prema glazbi, meni predstavlja ogromnu radost. Mislim da svako dijete, manje ili više talentirano, zaslužuje djetinjstvo obogaćeno glazbom koja će ga uveseljavati, proširivati vidike, ali i učiti dosljednosti i disciplini.

Nakon biografije došli smo do samog dijela intervjua:

Kao studentica, na koji način organizirate svoje vježbanje i kako ostajete motivirani dok uz studij radite?

Ciljevi su jedno, a realnost drugo. Mogla bih ovdje napisati svoj "savršen plan" vježbanja, ali to bi bilo od mene licemjerno budući da sam ga se uspjela držati svega nekoliko puta u životu. Trudim se svaki dan odraditi i tehniku i djela, a organizacija nažalost ovisi o ostalim obavezama u danu. Po meni je ključ svaku "rupu", bilo to 20 minuta ili 2 sata, iskoristiti pametnim vježbanjem - prije svakog seta odrediti koji je cilj vježbanja i na koji način doći do njega.

  Motivacija je kod mene vrlo nestalna tako da se trudim ne uzimati ju previše u obzir. Ako je ovdje, sve je ljepše i lakše, a ako nije, moji zadaci i dalje ostaju isti, tako da je bolje ne pridavati joj preveliku važnost. Svakako, svaka mala pobjeda u svakodnevnom vježbanju - dobar ton, navježban neki težak pasaž, dobro odsvirana fraza... - u meni stvori mali pogon za dalje. Neću lagati, najveći motivatori za mene su ipak drugi ljudi - pohvala profesora i kolega koje cijenim.

Koje je vaše mišljenje o audicijama i natjecanjima? Na koji način pripremate svoje studente/učenike ili sami sebe?

Iskustva s pripremom učenika još nisam imala, ali u budućnosti će mi svakako biti cilj smanjiti pritisak s učenika na minimum. Dobrobiti natjecanja su brojne - dobar su motivator za kontinuiran i discipliniran rad, prilika su za javni nastup ili više njih te velika prilika za napredak. U pripremama za natjecanje trudim se ostati "u svom svijetu". Gledati na to kao na svoju malu pobjedu, osvrnuti se na cijeli proces - što je bilo dobro, što je moglo bolje, u čemu sam napredovala, što me sputavalo i obeshrabrivalo i kako tome doskočiti ubuduće itd. Trudit ću se sličan pogled prenijeti i na svoje učenike. Bodovanja i nagrade su u glazbenom svijetu uglavnom vrlo subjektivna stvar te nikako ne bi trebala utjecati na učenikovu sliku o sebi.

Kako se nosite s tremom/anksioznosti od javnog nastupa? Kako sugerirate učenicima da se nose s njom?

Moja borba sa strahom od javnog nastupa još uvijek traje, a sve sam sigurnija da nikad neće ni prestati. Savršen recept još nisam našla, ali mogu podijeliti neke stvari koje mi pomažu. Za mene je ključna stvar pokušati ugasiti unutarnjeg kritičara (koji je u mojoj glavi gotovo uvijek vrlo aktivan) i prepustiti se glazbi. Pod tim ne mislim na uživanje već vrlo aktivno muziciranje i razmišljanje unaprijed, stvaranje muzike. Ako već misli pobjegnu od glazbe, dajem sve od sebe da one ostanu pozitivne i poticajne.

            Također, sastavila sam svoju osobnu mentalnu pripremu za nastupe što od srca preporučam svima. Trema se gotovo uvijek manifestira na sličan način, zato je dobro pronaći odgovor i rješenje za svaki problem i unaprijed se pokušati pripremiti za sve što te čeka, a ne prepuštati stvari slučaju. Na primjer, nekad mi grlo bude toliko suho da usred fraze moram stati i progutati slinu. Nakon što sam to shvatila, počela sam u svojim notama pisati bilješku "progutaj" na svakom mjestu koje je zgodno za to. Moja mentalna priprema sadrži i neke savjete za stanje same glave, što je možda još i važnije.

Donosim vam jedan mali dio:

"Nitko ne razmišlja o tebi kao osobi i tvojim sposobnostima. Ljudi su došli čuti dobru muziku. Nitko neće razmišljati "nije dovoljno vježbala" ili "nije dovoljno talentirana". Oni samo čekaju da ih dodirne tvoja izvedba. Glazba koju sviraš. Ne ti. => EXPRESS NOT IMPRESS "

Svi znamo da kada vas uhvati trema, čest problem je kratkoća daha. Što je razlog tomu da učitelji flaute ne posvećuju dovoljno pažnje kontroli tijela i tehnikama disanja? Radi li se o nedostatku znanja ili možda lijenosti?

Kod mene osobno se trema manifestira na nešto drugačiji način i kratkoća daha mi nije najveći problem, ali pomažu mi vježbe disanja prije samog nastupa odnosno spori dugi izdisaji koji smiruju lupanje srca. Svojim bi učenicima savjetovala da se tijekom izvedbe skoncentriraju na to da svaki dah bude dubok, s otvorenim opuštenim grlom i osjećajem kao da udišeš u svoje noge. Mislim da to daje određenu stabilnost.

Kod mog starog profesora nisam dobila niti jedan savjet za tremu već je odgovor na svaki problem bio "nisi dovoljno vježbala". Naravno da ima istine u tome i da velik postotak kvalitete nastupa ovisi o pripremi, ali treba posvetiti pažnju i samoj borbi s tremom. Ne bih rekla da je problem u lijenosti niti neznanju već općenito u premalom davanju značaja mentalnom zdravlju. Neki ljudi na primjer još uvijek misle da psihiške bolesti ne postoje, a od takvih je teško očekivati savjet kako se nositi s određenim emocijama i psihičmim procesima. Veseli me što većina mladih profesora rado dijeli savjete o tome kako se nositi s tremom i otvoreni su za razgovor o raznim problemima, nesigurnostima, blokadama... Raduje me što ću uskoro i ja biti jedna od njih! :)

Naš tag line je: Be Bold With Classical Music. Na koji način ste vi odvažni s klasičnom glazbom?

Ovo je za mene najteže pitanje jer smatram da bih trebala biti puno hrabrija i uzimati više rizika. Pod tim ne mislim na neke velike stvari već samo na svakodnevne pobjede - ustati se sat vremena ranije, vježbati pola sata više, postaviti to pitanje kojeg se sramiš, pohvaliti sebe iako nisi 100% zadovoljna...

Ako se odvažnost i originalnost manifestiraju i u hobijima van flaute, moram spomenuti pjevanje. Pjevanje je naprirodnije našem tijelu i nekad mi se lakše muzički izraziti svojim glasom. Svaka nejasna fraza, nejasna postava ili nejasan karakter, dolazi na svoje mjesto čim počnem pjevati. Kroz pjevanje sam najprije i započela svoj glazbeni put i uvijek me privlačilo, a na pozornici dok pjevam se često osjećam slobodno i samopouzdano. Voljela bih jednom takav stav uspjeti prenijeti i na flautu. :)

Duo Korens

Sada jedna mala zahvala:

Draga Ana,

hvala ti na tome što si odvojila vremena za odgovoriti mi na ova pitanja. Hvala ti na uvidu u razmišljanje jedne mlade profesorice, ali i hvala ti što si bila dovoljno hrabra da se otvoriš i da pokažeš svima nama koji se nalazimo u sličnoj poziciji da nismo same/i u tome. Hvala ti na savjetima koje si napisala u tekstu (koje ću iskoristiti u mom vježbanju, ali i kasnije u svojoj pedagoškoj praksi), sigurna sam da će pomoći onima koji se odluče probati ih.

Želim ti svu sreću u tvom daljnjem obrazovanju i pedagoškoj praksi, na koncertima koji ćeš svirati kao solistica (možeš ti to :D) i kao komorna glazbenica (jako se veselim ponovo čuti „Sinfonico“).

Vjerujem (a i mislim da naši čitatelji vjeruju) da ćeš doći do svega što zamisliš, samo korak po korak.

Dragi flautistički svijete,

To bi bio kraj našeg današnjeg druženja, osim ako se ne zadržite i pročitate još neki blog, i saznate možda i neke druge priče, i iskustva.

Do sljedećeg druženja,

Sretno vježbanje,

Vaša

LB