O flauti X (Flauta u komornoj glazbi)
Dobar dan dragi moji flautisti,
danas nastavljamo sa serijalom O flauti (About the flute), i kao što možete pročitati u naslovu, danas pričamo o flauti u komornoj glazbi.
Često je mišljenje (kod „laika“ – ljudi koji se ne bave glazbom profesionalno, a ni amaterski; današnje vrijeme nije pretjerano orijentirano prema kulturi) kako flauta je samo instrument koji se svira u orkestru, možda nekada s klavirom i to je više-manje to. No istina je da flauta ima ogroman repertoar koji pokriva, orkestar, solo i komornu glazbu u velikom opsegu i u raznim sastavima.
Čak je jedan od poznatijih flautista, Emil Prill (flautista kraljevske kapele berlinske opere), započeo pisati katalog u kojem je popisao preko 7500 djela za flautu sa ili bez pratnje klavira ili orkestra, ili naravno u kombinaciji s drugim instrumentima. Katalog nikada nije završen i upotpunjen, što je zapravo i nemoguće. Istina je da, od svih puhačkih instrumenata, postoji najviše repertoara za flautu. Jedan od razloga je što su i sami virtuozi 18. (i 19.) stoljeća pisali, kako bi mogli pokazati svoje umijeće. Neki od njih su: La Barre, Lavaux, Boismortier, Naudot, Loeillet, Blavet, Schickatd, Quantz, Frierdrich Veliki; i ostavili su veliki broj zabilješki sonata, koncerata, djela za različite ansamble… Nažalost veliki je dio tih djela, ostao zakopan negdje u knjižnicama, samo u originalnim manuskriptima, i čeka kada će ih netko prepisati, digitalizirati ili samo izvesti ponovno. U usporedbi Blavet-a ili La Barre-a, s ostalim majstorima 18. stoljeća, dovoljno je samo pogledati njihove sonate, da bi uočili kako su iznimno vrijedni.
Glavni razlozi popularnosti flaute u 18. stoljeću su: veliki interes aristokracije, potreba skladatelja da zadovolji interes i znatiželju svih učenika. Također mekoća zvuka, činila je flautu instrumentom idealnim za komornu glazbu. Napisane su mnoge zbirke sonata, suita, malih arija za flautu solo, duete, trija, (…) sa ili bez basa. Sonate su pomiješane s komadima maštovitih obilježja, suite sadrže plesne stavke (sarabandes, courantes, gigues, menuets, rondos, itd.). Potrebno je pomno izabrati repertoar, no postoji opasnost od ispuštanja iznimno vrijednih dijela. Iznimno je potrebno napomenuti kako niti jedan veliki skladatelj 18. stoljeća nije izostavio flautu u svom opusu.
Ovaj popis počinjemo s velikim Johann Sebastian Bach-om, koji je zbog utjecaja Fridriha Velikog, napisao puno toga za flautu, u svim oblicima skladanja: sonatama, koncertima, komornoj 17 glazbi, pratnji glasa… Moram spomenuti kako postoje određena dijela, za koja skladatelji nisu sigurni, pripadaju li Bach-u ili njegovim sinovima (Sonata za flautu i bas u g-molu). Brandemburški koncert i suita u h-molu su neizostavna djela Bachovog opusa za flautu.
George Fridrich Handel je također pisao za flautu, no do sada nije izdan cijeli opus od 10 sonata za flautu i bas, te trija za flautu violinu i bas. Skladatelj nije pretjerano davao značaj koji instrument svira koju dionicu, tako da njegove sonate za falutu može svirati i oboa i violina. Jedne od najljepših sonata su e-mol i G-dur sonate.
Potrebno je spomenuti i Benedetta Marcella, čije je sonate obradio i izdao Martucci.
Leclair stariji je ostavio više sonata za flautu i bas, i jako puno dijela komorne glazbe u kojima flauta ima važnu ulogu. U talijanskoj kantati je flauta dobila mjesto soliste.
Rameau-ovi koncerni komadi, koji su uživali veliku popularnost, pisani su za tri instrumenta: flautu ili violinu, violu da gamba i čembalo.
Wolfgang Amadeus Mozart, prema nekim izvorima nije volio flautu, no ipak je ostavio dva velika koncerta (D-dur, KV 314; G-dur, KV 313) i Andante u C-duru, za flautu i orkestar. Također je napisao koncert za flautu, harfu i orkestar. Te je napisao i nekoliko kvarteta za flautu, koji iz nekog razloga nisu toliko popularni.
Joseph Haydn je napisao nekoliko trija za glasovir, flautu i violončelo, i sonatu u G-duru, za flautu i glasovir, koja je često predstavljena kao sonata za violinu i glasovir. Postoji i manuskript dvaju koncerata za flautu i orkestar, no smatra se da su izgorjeli u požaru na dvoru Esterhazy-a, i iako ih se i još i danas traži, ipak nisu pronađeni.
Moramo spomenuti i Gossec-ove kvartete za flautu.
Sljedeći na rasporedu je Beethoven, čija se Serenade u d-molu, za flautu, violinu i violu, smatra najzanimljivijim Beethoven-ovim djelom za flautu. U tom tonu moramo navesti i varijacije na folklorne teme za flautu i glasovir, koje se ne izvode često. Za njih se smatra da je flautistička dionica nastala u ranom razdoblju, dok je klaviristička dionice nastala u zrelom razdoblju. Misli se da je djelo nastalo po narudžbi ili u cilju zarade.
Beethoven Serenade op. 25. Flute violin and viola. Emmanuel Pahud, Daishin Kashimoto, Lawrence Power (youtube.com)
U 19. stoljeću započinje period opadanja interesa za flautu, što je razlog rasipnog uspjeha instrumenta.
No sada dolazimo do vremena velikih virtuoza. Toulou, Drout, Berbiguier, Furstenau, Nicholson i drugi, ostvaruju svoje karijere virtuoza, koja ne zaostaje za violiniste ili pijaniste. Solo flauta je jako privlačna, te flautisti često imaju prilike svirati s orkestrima. Koncertni program ovisi o skladatelju, tako da su flautisti rado skladali i izvodili svoja djela kako bi mogli pokazati svoje umijeće i virtuozitet. Od flaute se tražio brio, moć zvuka.
Iz tog razloga Nicholson se ne zadovoljava svojim instrumentom i daje korigirati svoju flautu prema svojim željama: povećava otvor usnika i otvore klapni kako bi mogao dobiti što veći zvuk.
Jedini koji je pisao odgovarajuća djela za flautu bio je Kuhlau, te su njegova djela odoljela zubu vremena.
Toulou je kao skladatelj napisao nekoliko komada: Concour de Cons i brojne fantazije na operne arije. Od svega što su svi ti veliki ljudi ostavili sebe, male ili velike važnosti, ostalo je ono najvažnije: veliki broj tehničkih vježbi, metodika, traktata o pristupu instrumentu, etida…
Nažalost skladatelji koji su ostavili velika orkestralna djela, nisu obogatili flautističku literaturu: Mendelssohn (San Ivanjske noći), Schubert (Varijacije na vlastitu temu), Hummel (nekoliko soanta), Reinecke (koncert za flautu i orkestar, Sonata Undine). Schimann, Brahms nisu ostavili ništa za flautu, Weber-ove varijacije nisu nikada pronađene, te postoje glasine o koncertu za flautu i orkestar Čajkovskog, no to nije potvrđeno.
U komornoj glazbi, zapravo je sačuvana Beethovenova Serenada i Weber-ov trio za flautu, violončelo i glasovir.
Zahvaljujući interesu virtuoza flaute (pretežito Francuska), obnavljaju se programi glazbe iz 17. i 18. stoljeća. Moramo zahvaliti i Dubois-u, direktoru Konzervatorija u Parizu, koji je imao ideju da se svake godine za kraj studija traži novo djelo za flautu drugog skladatelja, što je rezultiralo povećanjem flautističke literature. Sve se više i bolje piše za flautu, koriste se njezine virtuozne mogućnosti, izražajni kapacitet, čime se doprinosi komornoj glazbi za puhače.
Osnovana su razna društva (prvo - 1879. godine, na inicijativu Paul Taffanel-a) za izvođenje repertoara, za naručivanje skladbi zbog kojih mi danas imamo iznimno bogat repertoar. 1895. godine Societe Moderne d'Instrument a vent, osnovnan od strane Georges Barrere-a, koje je praizvelo preko 130 djela većiom za flautu.
To bi bilo sve za danas od mene, nadam se da sam vas barem malo podsjetila na veličinu našeg repertoara i potaknula vas da poslušate i svirate skladbe, van našeg standardnog repertoara (p.s. obratite pažnju na linkove ispod slika).
Do sljedećeg čitanja,
ugodni vam dani.
Vaša,
LB <3
Comments