O flauti II (Transformacija poprečne flaute)

Dragi flautisti,

nastavljamo sa serijom O flauti. Današnja tema je transformacija poprečne flaute i proces kako je došlo do današnje flaute (nastavak o današnjoj flauti u sljedećem blogu).

U pokušajima saznavanja što dalje u povijest flaute, usprkos nedostatku izvora, prve precizne podatke o građi instrumenta i načina sviranja pronalazimo kod Hotteterre le Romain-a (Obitelj Hotteterr – pogledaj blog O flauti I (Povijest flaute)). Knjižica je tiskana 1707. godine, a slovi: Principes de la flute traversiere ou flute d'Alemagne, de la flute a bec ou flute douce er du hautbois. U njoj saznajemo sve o načinu sviranja, ali nažalost ne saznajemo ništa o građi ili pak o usavršavanju koje je flauta prolazila dok je došla do njegovih ruku. Kako je već pripadao poznatoj obitelji graditelja i značajnih umjetnika, uz činjenicu da je putovao po turnejama i mnogim poznanstvima za vrijeme putovanja, postavlja se pretpostavka da je znao podrijetlo svih preobrazbi flaute. No na žalost o tome ne piše ništa. Također taj nedostatak je došao u trenutku kada flauta prolazi mnoge promjene i kada blok flauta prepušta mjesto poprečnoj flauti. U svom traktatu Hotteterre, spominje i obou, ali poprečna flauta mu je na prvom mjestu. Sve što je napisano ostavlja mašti na volju i želji za istraživanjem da otkrije kako smo došli do tog trenutka u razvoju.

Prema nekim izvorima saznajemo da je blok flauta prepustila razvojni put poprečnoj a vrijeme Hotteterra, no naravno to se nije dogodilo odjednom, tako da su obje bile u upotrebi, te također saznajemo da se poprečna flauta pojavila u Francuskoj prije Hotteterra, prema stihovima Guillaume de Machaut-a sa kraja 13. stoljeća: Cors sarrazinois et doussaines/ Tabours, flaustes traversaines.

François Rabelais (1483./1494. – 1553.; francuski renesansni pisac, liječnik, humanist, redovnik i grčki akademik) spominje „flute d'Alemant“ za koju nije sigurno da je riječ o poprečnoj flauti. Još jedan malo ozbiljniji traktat Sebastian-a Virdung-a, „Musica getutscht und ausgezogen durch Sebastianum Virdung“, izdan u Baselu 1511. godine, sadrži dva crteža koja prikazuju galoubet i Zwerchpfiff. Iako neprecizni, crteži dokazuju osnovne postavke građe. 1528. Mikael Agrikola (c. 1510.- 1557.; Finski luteranski svećenik, utemeljitelj književnog finskog jezika i istaknuti zagovornik protestantske reformacije u Švedskoj) u svojoj „Musica Instrumentalist Deutesch“ , 1528. i Michael Praetorius (1571. – 1621.; njemački skladatelj, orguljaš i teoretičar glazbe) u svojem „Theatrum instrumentorium“, 1628. prikazuju crteže od četiri flaute različitih dimenzija (discantus, altus, tenor, bassus), a nazivaju ih Schweytzer pfeiffen (švicarske svirale). Njihov nacrt je bio vrlo jednostavan i bez ikakvih detalja o građi. U istom djelu Agricole imamo jedan prikaz flaute s prstometom, gdje desna ruka hvata flautu desnom rukom ispred lijeve.

Ipak najiscrpniji prikaz u traktatu - Pere Marsenn, l'Harmonie Universelle, tiskana 1636. Marsenn u svom traktatu daje prednost blok flauti, kako je ona uživala veću pozornost u Francuskoj od poprečne do kraja 17. i početka 18. stoljeća. Knjižica ej podijeljena na 9 poglavlja, gdje opisuje izgled, držanje i prstomete njemačke flaute i „fifre“. Opisani su primitivni instrumenti, ali analogni principu naše flaute. Ti instrumenti su cilindrični, i time bliži Bohm-ovom modelu, time je također dokazano kako je cilindrična flauta prihvaćena od Hotteterre-a, nije Bohm-ova novina. Tablatura koja je prikazana ne predviđa kromatski niz već samo D-dur. Opisi su toliko vjerni da nam omogućuju potpunu rekonstrukciju. Do njegovog vremena flaute su treba i lijepo izgleda jer „zadovoljenje očiju uvijek pratilo zadovoljenje sluha“. On čak spominje i zakrivljenost instrumenta, ali ta je izgleda bio graditeljski pokušaj toga vremena, jer takav podatak ne srećemo nigdje kasnije.

Tek 70 godina kasnije, dolazimo do izvještaja o građi flaute, ali tada nailazimo na u potpunosti izmijenjen instrument, a o čijim preobrazbama ne znamo apsolutno ništa. Mersenne objašnjava koliko je teže svirati poprečnu od blok flaute radi namještanja usana. Možemo po tome zaključiti da je blok flauta tada doživjela vrhunac razvoja u građi, kao i u vještini sviranja, dok je poprečnu flautu čekao 5 dug put usavršavanja. Blok flauta je u odnosu na poprečnu zvučala monotono, gluho i uniformirano. Hotteterre je svirao i podučavao blok flautu, ali je više volio poprečnu. Poprečna flauta sa jednom klapnom postaje instrument virtuoza 18. stoljeća, a kojom se neki služe čak i do samog početka 19. stoljeća.

Pariški konzervatorij u svom muzeju ima jako veliki broj primjeraka flaute s jednom klapnom. Ova flauta je bila konusnog brušenja. Ne možemo sa sigurnošću reći kada se ova promjena dogodila. Cilindrična flauta bila je teža za proizvodnju. Mersenne je rekao kako konusna flauta dozvoljava preciznija bušenja za udobniji raspored prstiju. Približavanje rupica značilo je napredak, dok cilindrična flauta još nije bila spremna za klapne. Potrebno je napomenuti kako je njegova cilindrična flauta bila u jednom komadu koje je konusna bila u nekoliko dijelova Henri Marie Francois Lavoix (1846.-1897.; francuski muzikolog i skladatelj) ovu promjenu pripisuje londonskom graditelju Kunder. No R. S. Rokstro u svom detaljnom izvještaju, u knjizi „The Flute“ ništa ne spominje o tome.

Nemoguće je pratiti sve promjene koje su se dogodile na flauti u sedamdesetogodišnjem razmaku između Hotteterre-ove i Mersenne-ove knjižice. Jedino što smo u mogućnosti napraviti je promatrati instrument kojim su se služili veliki majstori 18. stoljeća, u Njemačkoj i Francuskoj (Blavet, Naudot, Quantz…). U muzeju na Pariškom konzervatoriju možemo pronaći savršeni primjerak koji je mogao poslužiti kao tipični primjerak, bila je to konusna flauta, graditelja Delusse (Charles De Lusse (cca.1720 - nakon 1774.) bio je važna figura povijesti flaute sredinom 18. stoljeća u Parizu. Godine 1760./61. objavio je "L'art de la flute traversiere", razrađenu raspravu s novim idejama o sviranju flaute). Flaute graditelja De Lusse-a sastojala se od 4 dijela i bila je napravljena od drva. Dužine 62,4 cm, ovalnog otvora usnika (9 mm), a glava je imala čep (tablatura se nalazi u Hotetterre-ovoj knjižici). Sada je jasno kako je poprečna flauta počela svoj razvoj. Upotrebu blok flaute u raznim komornim sastavima sprječava je njena slaba zvučnost. Blok flautu su još uvijek upotrebljavali amateri, sve dok krajem 18. stoljeća nije pala u zaborav.

Posljednji podatak o blok flauti imamo u jednom časopisu iz 1777. godine. Vraćamo se poprečnoj flauti. Po nekim spisima vidimo tablature i iz njih možemo uočiti koji su bili nedostatci poprečnih flauta. Upotreba vilica značajno je otežala ljestvice, intonacija je bila više nego prosječna (rijetki su mogli korigirati intonaciju). No unatoč tim nedostacima, ovaj instrument je bio instrument virtuoza početkom 19. stoljeća. Mnogi svirači su ujedno bili i graditelji, koji su se okušali u ispravljanju nedostataka. Neki veliki umjetnici, od Blavet-a (1700.-1768.) do Devienne-a (1759.-1803.), služili su se flautom s jednom klapnom. Devienne je preferirao flautu s jednom klapnom, i smatrao je da dodavanje tipki samo komplicira rukovanje s instrumentom. Prva zapažena promjena bila je produžavanje zadnjeg dodatka radi mogućnosti izvođenja note c i cis. Taj pokušaj se dogodio 1722., ali kako je Quantz rekao u svojoj knjizi produžetak cijevi mijenjao je kvalitetu tona. Potrebno je bilo cijelo stojeće prije nego li su se graditelji vratili na isti problem s istim nedostacima. 1726. Qantz je po povratku iz Londona htio dodati još jednu klapnu, u svrhu izrade dodatne poluge kako bi se moglo svirati dis/es, no u Njemačkoj ta promjena nije dobro prihvaćena. Također Quantz je napravio još jednu veliku stvar, koja se održala i danas, a to je bila upotreba čepa.

Tek 1774. dolazi do zaista značajno usavršavanje. To značajno poboljšanje su bile tri zatvorene klapne f, gis i b. Ime graditelja nikada nije potvrđeno. Neki smatraju da taj čin pripada englezu Josef Tacet, no također postoji i mišljenje da je to zasluga Petersen-a iz Bremena ili graditelja Wolf-a, no ništa nije potvrđeno. Od triju klapni najvažnija je f-klapna, jer dodaje ton f3, te poboljšava izvedbu ostalih tonova f. Klapne su se pritiskale: f - desnim kažiprstom desne ruke, gis – mali prstom lijeve ruke i b – palcem lijeve ruke. Većini virtuoza se nisu sviđale novine, no ovu novinu prihvatio je Riboch (1782.), a izveo ju je graditelj Richard Potter 1774. Nešto kasnije, flautista talijanske kraljevske opere u Londonu, Florio, dodaje dvije otvorene pomoćne klapne za c i cis, čime se ponovno vraća na problematiku kromatike. Taj novi instrument zvao se flauta s 5 klapni, i tim instrumentom flauta postaje kromatski instrument (usprkos svim manama), te se zadržala oko 50 godina.

Jako je bitno napomenuti i Tromliza, 1786. – duga klapna za ton f, pokrivala je dodatnu rupicu između 5. i 6. i držala se malim prstom lijeve ruke; i Tulou-a – duga klapna za dodatnu rupicu na 6 unutrašnjem dijelu cijevi za notu c, a hvatala se kažiprstom desne ruke, i flauta je bila izrađena od drva grenadille, te je bila u 5 dijelova.

Moram napomenuti i kako u tom razdoblju nije bilo tipične flaute, već je svaki flautist dodavao klapne kako mu je odgovaralo. Radili su ih od svih mogućih vrsta drva, slonovače, porsculana, kristala… U 19. stoljeću (1831.) nailazimo na flautu koja je najduže u upotrebi velike većine flautista. Čak i nakon što je Bohm-a predstavio novu verziju flaute. Najprihvaćenija flauta tog vremena imala je osam klapni, također iz ovog vremena datina Devienne-ova metoda.

Gordon i Bohm su dva imena koja su iznimno važni za period koji slijedi, iz razloga što nakon promjena u prstometu, počeli su raditi na poboljšanju akustike samog instrumente. Gordonove zapise nalazimo samo spomenute kod Rokstr, a nacrti su mu jako nejasni i konfuzni, dok je Bohm jasno sistematično objasnio svoje ideje, te mu zbog toga pripadaju sve zasluge. No prvi zapisi su bili Gordonovi te ih je Bohm preuzeo i nastavio do kraja.

V. Coche, 1838., piše kritički osvrt na dvanaest-klapnu flautu tog doba: „to je najstariji instrument, čija upotreba nikada nije bila prekinuta, a koji je do današnjih dana ostao isto tako ne savršen. Sva poboljšanja graditelja bila su daleko od toga da zadovolje umjetnike. Nepravilna građa i krhki zvuk flaute se pretpostavljaju svim razvojnim fazama koje umijeće i talent mogu pružiti. Razlika između flaute sa šest rupica i jednom klapnom u odnosu na onu s 12, mnogo je manja nego razlika ove s 12 klapni i Bohm-ove. Od prvih početaka instrumenta do danas osnovna poteškoća leži u tome što bušenje rupica i razmaci ne odgovaraju akustičkim podjelama stupa zraka unutar cijevi.“ Svi ti nedostaci su bili primarni problem flaute. Prvi koji je došao do ideje da proporcije instrumenta budu bazirane na akustičnim zakonima bio je već spomenuti kapetan švicarske garde, amater flautista, Gordon. Također je pokušao riješiti problem udobnog prstometa i mehanizma klapni na instrumentu, no u nastojanju da riješi navedene probleme i konstruira flautu drugačiju od prve, Gordon je potpuno izgubio razum.

Ponovno moramo napomenuti Theobald Bohm-a (Muchen, 1795.), o kojem možete pročitati malo više u odlomku povijest flaute. Imao je zvanje soliste u trenutku kada mu je sinula ideja o usavršavanju flaute. Jedna njegova brošura spominje godinu 1818., no neka druga spominju godinu 1828. kao godinu kada je krenuo u istraživanje i usavršavanje flaute. Tek 1830. imamo prve promjene i prvi nacrt (slika nacrta se nalazi u brošuri tvornice Geroch et Wolf). Evo citata iz njegovih bilješki: „Uspio sam napraviti neka usputna poboljšanja, ali izjednačiti registre i čistoću akorda, kao i olakšati prste je pitanje dužeg rada sa bušenjem rupica…“. Nastavlja svoju karijeru kao solista, no nastavlja se i babiti poboljšanjem flaute, sve do 1831./1832., kada je odlučio predstaviti svoja poboljšanja graditeljima u Parizu i Londonu.

Tadašnja flauta je mnogo obećavala: Bušenja su bila bliža akustičnim zakonima, poluge mehanike su ukazivale na promjene koje dolaze. Već iz drugog puta izrade, uspjeli su dobiti funkcionalan prototip. No unatoč tome, Bohm se uvijek držao flaute koju će izraditi tek 1847. godine, koju je Coche predstavio profesorima i koju je opisao u svom radu „Examen critique“ i za koju je napisao cijelu metodu rada. Taj instrument je Coche napravio u suradnji s graditeljem Buffet-om, te je nadodao još neke promjene, koje su opisane u spomenutom traktatu, no nije opisao točno Bohm-ov model, prije njegovih nadogradnji. Rockstro, pak u svom traktatu, detaljno opisuje Bohm-ov rad. Prvo je važno napomenuti promjenu otvorene gis klapne, koju uvodi i napušta sami Bohm (tu novinu s prihvatili francuski flautisti). Kroz godine istraživanja, uočeno je da je taj model bio jako sličan Gordonovom modelu, uz modifikacije Bohm i Coche. Coche je napustio ideju otvorene gis klapne, jer kako je rekao: „već sam svirajući violončelo uočio slabu gipkost malog prsta lijeve ruke, i zato mislim vratiti zatvoreni gis, i još napraviti vezu kako bi se iskoristila desna ruka da bi smo anulirali mali prst lijeve ruke; rad prstiju, kada kažiprst desne zamijeni mali prst lijeve ruke, bio bi tako pravilniji.“ Cijelog života je Bohm žalio napuštanje ideje otvore gis klapne, jer je on ispravljao intonaciju i olakšavao uvođenje ostalih novina. Kompromis između otvorenog i zatvorenog gisa uspostavio je Dorus, o kome ćemo malo kasnije pričati.

Bohm-ovo nastojanje da uspostavi otvoren sistem klapni, Coche je komentirao: „ako je htio raditi na napretku kod podizanja prstiju, morao je izvesti i otvoreni es.“ Coche je također uveo i dodatnu triller klapnu između cis i dis i dodatak za treći prst lijeve ruke za lakše izvođenje note b i 7 brzih prijelaza sa g na b. Napisao je napomenu, kako se ta klapna morala koristiti samo u brzim stavcima, kako bi se smanjila čujnost nesavršene intoncije. Inspiracija za tu klapnu pripisuje se Briccialdi-ju, koji je izmislio klapnu za automatsko zatvaranje note b.

Time što je Coche zatvorio gis klapnu, olakšao je mnogim flautistima te je otvorio nove mogućnosti primjene principa poluge.

Louis Dorus (1812.-1896.; francuski flautist 19. stoljeća), koji je bio spreman prihvatiti Bohm-ov sistem, ipak pri izvedbi svog instrumenta tražio je sa svoje strane jedno poboljšanje i dodao klapnu koja i danas nosi njegovo ime. Napravio je još jednu rupicu za zatvoreni gis, s kojom je zadržao homogenost tona, a s druge strane olakšao rad malog prsta lijeve ruke. U među vremenu Bohm radi na usavršavanju i zato se posvećuje akustici. Napokon dolazimo do 1847. godine kada je napravio svoj „idealni“ model. Najvažnije novine ovog modela su bile: širina cijevi, otvor rupica i mehanika koja se prilagođava tim novinama. Uočava da flauta, od svih instrumenata konusnog brušenja, ima najveći dijametar, te smanjujući ga, opet dolazi do cilindrične koju je prije njega uveo Mersenne. Najveće priznanje odaje se Bohm, iz razloga što je htio usavršavanje flaute zasnovati na zakonima fizike i akustike, te je strpljivim radom i disciplinom doveo do jako značajnog napretka u mehanizmu flaute. Krenuo je od ideje otvorenih klapni, poznavanje teorije vibracije i razdiobe tona. U svom traktatu, prvenstveno pri opisu flaute iz 1847. govori o dimenzijama cijevi.

Kako bi se postigao veći raspon oktava, trebalo je dijametar cijevi smanjiti sa 20 na 19mm. Također je čep na vrhu flaute trebao biti pomičan kako bi se intonacija mogla bolje korigirati. Usnik, prema Bohm, je trebao biti pravokutni onlik sa zaobljenim kutovima, dug 12, a širok 10mm. Bušenje rupica se slagalo prema rasporedu kromatske ljestvice, a širina otvora, radi vibracije zraka, približila se veličini dijametra. Radi poteškoća sa trećom oktavom nije se mogla ostvariti Bohm-ova želja da izjednači sve širine otvora rupica. Uočio je da nosivost zvuka ovisi o masi flaute. Tako da je započeo sa izradom srebrnih flauta, koje je preferirao, no morao je izrađivati i drvene, koje je izrađivao od kokosova drva ili grenadille.

Mehanika koju je izgradio, imala je 15 rupica, za samo 9 prstiju. U tvornici Louis Lot-a (prethodno Godegroy), otkrio je bliskog suradnika M. Villette. Bušenja na instrumentu su organizirali u 4 serije veličina koje se mijenjaju prema udaljenosti početnog tona. Bohm je potpuno prihvatio pomoć sistema poluge i tako riješio problem istovremenog zatvaranje dvije ili više klapni. Taj sistem su preuzeli graditelji skoro svih drvenih instrumenata. Od starog sistema zadržao je c, cis i dis, i tako ostao sa 8 prstiju i 10 otvora. Evo što je rekao na temu klapni: „Odlučio sam se za otvorene klapne jer one prate otvoreni ton i pokret prstiju, dok zatvorene djeluju u suprotnom smjeru.“ Neko vrijeme je prošlo dok je ovaj sistem zaživio, pogotovo sistem otvorenog gis-a. Jedna od rijetkih poteškoća prstometa Bohm-ove flaute bila je riješena uz pomoć b klapne koju je dodao talijanski virtuoz Briccialdi. To su samo neki od pokušaja, koji su napravili razliku, no bilo ih je još nebrojeno koji su služili kao metoda pokušaja i pogreški.

Nadam se da vam je blog bio od koristi i da vas je zainteresirao o povijesti nastanka flaute. Za više informacija, javite nam se porukom ili e-mailom.

Ugodan vam dan i sretno vježbanje,

vaša

LB